Nekako s proljeća

Dragi čitaoče, znam, nije me  bilo od kada sam objavila tekst “Iza feeda jednog Instagram profila”. Ali evo, vraćam ti se u punom duhu. Kao i svaki drugi tinejdžer pa tako i ja nemam vremena ni za šta drugo sem škole, ali evo pronašla sam malkice vremena i nadam se da ćeš  se barem malo pronaći u mojoj današnjoj “ispovijesti”. Polako ali sigurno na vrata nam dolazi proljeće, ne znam da li sam ja jedina koja odmah nakon 8.marta smatra da je proljeće došlo, ali iskrena da ti budem prija mi to sto s početkom marta stupa proljeće u mojoj glavi. Ja sam jedna od onih osoba na koju mnogo utječu vremenske promjene, pa nekako dolaskom marta dolazi i mnogo Sunca, mnogo osmijeha meni dragih osoba.

Često se zapitam zašto je to tako? Zašto baš mart? I onda shvatim da s martom dolaze i prvi cvrkuti ptičica, prvo cvijeće po livadama i ono najljepše od svega behar. Polako ali sigurno ulazimo u drugu polovicu marta, iako još uvijek našim zeničkim ulicama nema behara, čini mi se da proljeće u Zenicu svake godine dolazi sve sporije, drži nas u neizvijesnosti, ali srećom svi strpljivo čekamo jer znamo da će doći. Doći će, doći će baš onako kako dolazi sve u mom životu, polahko, kao da se šunja i preispituje jesam li spremna za to što dolazi.

A ja, pa ja se trudim, dajem svoj maksimum za to što volim, što želim i sigurna sam da će da se isplati. Ne mora odmah, sve i ne treba mi odmah sada, jer da dođe sve tek tako lako sigurna sam da bih izgubila motivaciju za rad, za napredak, jer takvi smo mi ljudi, ako jednom dobijemo nešto lagano, svaki sljedeći put kada ne bude lagano prije ćemo odustati nego potruditi se. Ali nekako s proljeća dolazio je trud kod svih nas, želja za radom, za uspjehom. Pamtim proljeća koja sam provodila vani po cijeli dan s velikim i glasnim osmijehom i nisam bila jedina, bilo nas je mnogo. Pamtim takva proljeća kada nisu samo djeca imala onaj iskreni osmijeh na licima nego i tinejdžeri, njihovi roditelji.

Ali, ovo proljeće je drugačije, drugačiji su ljudi, ptičice na granama. Ovog proljeća sve mi je drugačije, čudnije, neprirodnije. Čitaoče možda se sjećaš mog prethodnog teksta, da se trgnem ja, ti, svi mi iz ovog ludog začaranog svijeta, ali čitaoče nisi se trguno ni ti, ni ja. Pitam se zašto? Zašto biramo da vjerujemo svemu što pročitamo, zašto biramo da to što pročitamo mijenja naše mišljenje jer eto tako treba. Čitaoče varaš se ti,varam se ja jer ne treba tako. Ne očekuj da sve pada sa neba,da je dovoljna samo želja za uspjehom,shvati već jednom moraš raditi da bi postigao cilj prosto moraš. Desilo mi se da se trudim više nego ranije, a rezultati su slabiji nego ikada, ali evo proljeće je, daj vremenu vremena!

Iskoristi slobodno vrijeme za sebe, za svoje najmilije radi ono što te čini istinski sretnim sve ostalo ostavi po strani dok se ne odmoriš, znam, svi smo iscrpljeni od brzog života. Ali evo sada imaš priliku da se odmoriš, iskoristi je jer proljeće je tu da ti pomogne da ti unese boje u zivot koje ti nedostaju iako zaboravljaš da su ti potrebne jer si okupiran ostalim stvarima.Hajde da danas krenemo svi raditi na sebi,da se budimo s osmijesima na licima jer smo hvala Bogu živi,zdravi,jer smo dočekali ovo proljeće. Dočekali smo da nekako s proljeća krenemo oporavljati dušu i tijelo od svega negativnog što nas je zatrpalo. Budi zahvalan na svemu sto imaš, budi zahvalan što proljeće dolazi. Oraspoloži nekog još danas,ne mora to da bude ništa veliko, jer sitnice nas čine ljudima ne velike stvari zapamti to čitaoče. Zapamti!

Tekst: Mevlida Šišić