Ukradeno ratno djetinjstvo

Kakvo je Vaše djetinjstvo bilo? Da li je bilo puno smijeha, divnih i bezbrižnih uspomena, puno sigurnosti i sreće? Da li je bilo bez granata, pucnjave, nestašice hrane, suza i straha? Ja sam imala tu sreću da jeste, rođena mnogo kasnije, proživjela sam svoje djetinjstvo u sreći, igri i smijehu. Imala sam djetinjstvo onakvo kakvo bi svako dijete trebalo da ima, sigurno i sretno djetinjstvo.

Ali, nažalost, stvari nisu uvijek onakve kakve bi trebale da budu. I tako postoje djeca, sada već odrasli ljudi, čija su djetinjstva ukradena. Ukradena zbog crne, tamne sile koja razara sve pred sobom. Ukradena zbog rata, zbog tuđih prljavih ambicija i ideala. Ukradena zbog neljudi.

Zato danas, ja djevojka od 19. godina, koja nisam proživjela rat niti njegove strahote, želim da govorim o onima koji, nažalost, jesu. Želim da govorim o djeci koja su brzo ostarila, ali nikada odrasla, o djeci koja svoj cijeli život provedu sa prazninom u grudima, i nikada i ničim je ne mogu ispuniti. A sve zbog prljavog, prokletog rata.

 

Danas želim da govorim o Muzeju ratnog djetinjstva. O muzeju u kojem se nalazi        kolekcija ličnih predmeta, priča, audio i video svjedočenja, fotografija, pisama, crteža i drugih dokumenata koji dočaravaju jedinstveno iskustvo odrastanja u ratu. Imala sam priliku da posjetim Muzej ratnog djetinjstva, da pogledam i da osjetim kako je to bilo djeci koja su morala odrastati u vrijeme kad se pucalo, granatiralo, strahovalo i gladovalo. Muzej je nastao upravo s tim ciljem, da se što šira publika edukuje i upozna s ovim iskustvom, da se upozna sa odrastanjem u ratu.

U junu 2010. autor projekta ‘Djetinjstvo u ratu’, Jasminko Halilović, objavljuje online poziv ljudima koji su dio odrastanja proveli u ratu da pošalju svoj kratki odgovor na pitanje ‘Šta je za tebe djetinjstvo u ratu?’. Cilj je bio od velikog broja kratkih odgovora napraviti knjigu koja će predstaviti različite aspekte ovog iskustva. Potom dugo očekivana knjiga objavljena je u februaru 2013. godine. Prvi dio knjige donosi uvodne tekstove o BiH, Sarajevu i autorovu ratnu priču. Drugi, glavni dio, donosi kratka sjećanja preko 1.000 ljudi. Treće poglavlje knjige donosi duža sjećanja i dokumente – dnevničke zapise, pisma, fotografije, uspomene. U maju 2015. godine započinje koncpet Muzeja ratnog djetinjstva.

„Stvaranje ovog Muzeja nije važno jedino da bi se trajno sačuvale uspomene na ratno djetinjstvo. Važno je jer će ovaj Muzej, za razliku od drugih ratnih muzeja, dokumentovati iskustvo onih koji na započinjanje ratova nemaju nikakvog utjecaja, a svejedno trpe višestruke posljedice. Važno je jer je upravo kroz priče o iskustvu djece najlakše postići razumijevanje kao pretpostavku za pomirenje.“ – Inicijator i direktor Muzeja ratnog djetinjstva, Jasminko Halilović.

Za mene posjeta Muzeju, je bila nezaboravna. Gledajući sve te lične stvari, predmete, priče, djece čija su djetinjstva ukradena i zauvijek obilježena gorkim okusom u ustima, je bilo i više nego teško. Jeza, hladnoća, suze u očima koje su mi konstantno navirale, bol u grudima, i ljutnja zbog nepravde, su samo dio onoga što sam osjećala prilikom posjete.

Zato, preporučujem svima vama da odete u Muzej ratnog djetinjstva, pogledate, čujete, osjetite kako je bilo djeci, nevinoj djeci koja nizašta nisu bila kriva, a sve posljedice rata i njegova prokleta razaranja su osjetili na svojoj koži i njihova dječija igra je zauvijek bila prekinuta. Zbog koga, zbog čega..?

“Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću..Ali, opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću…”