Barijere koje jedno dijete dijele od znanja

Zenica je grad koji nije u potpunosti prilagođen kretanju osoba sa invaliditetom. Arnes Selimspahić, dječak sa invaliditetom, ne pohađa srednjoškolsko obrazovanje zbog arhitektonskih barijera.

Ovo je priča o dječaku koji je zbog fizičkih barijera u svom gradu, morao napustiti školovanje, te ostati daleko od svih aktivnosti koje pohađaju njegovi vršnjaci. Priča koja pokazuje da je otklanjanje barijera neophodno kako bi  jedna marginalizirana skupina imala normalan život.

Arnes ima 18 godina. Budući da živi u mjestu Perin Han, nedaleko od Zenice, od centra grada udaljen je oko 6km. Kako bi pohađao osnovnu školu, njegovi roditelji su bili njegova pratnja. Kada je došlo vrijeme za srednju školu, njegovom obrazovanju, nažalost, došao je kraj. Zbog otežanog kretanja, te nepostojanja rampi  u školama, autobusima i ostalim javnim institucijama.

 

“Koristim invalidska kolica od rođenja. Nažalost, više ne idem u školu zbog situacije u kojoj sam.  Škole nemaju prilazne rampe za osobe sa ivaliditetom. To je jedan od najosnovnijih problema  svih osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.“

Ovaj osamnaestogodišnji dječak kaže kako je diskriminisan u svakom pogledu počevši od neadekvatnog osnovnog školovanja, prevoza od kuće do škole, preko neprilagođenosti školskih objekata, drugih javnih institucija, do činjenice da osobe sa invalidtetom teško dolaze do posla. Dječak koji je diskriminaciju osjetio na svojoj koži kaže kako društvo vidi samo ono što osobe sa invaliditetom ne mogu, te kako im treba dati priliku da pokažu svoje kvalitete i sposobnosti kojih je puno.

Dok je još pohađao osnovnu školu, Arnesu je po zakonu bio potreban asistent u nastavi, pristupna rampa, te toalet prilagođen djeci sa invaliditetom, te je uslijed neispunjenja, porodica Selimspahić tužila Kantonalno ministarstvo za obrazovanje. Iako je sud presudio u Arnesovu korist, ta presuda nije sprovedena, te je kao i mnoge druge ostala samo mrtvo slovo na papiru.

Uprkos tome, Arnes ne namjerava odustati od obrazovanja, te kako kaže planira vanredno upisati zanat, te pokazati kako se može i mora drugačije. “Nas ne treba olahko odbacivati, naprotiv mi smo korisni. Samo nam treba dati šansu, a mi ćemo se odužiti na najbolji način.”- poručio je Arnes.

Usluge u lokalnoj zajednici; oprema, prostor i objekti, koje koristi opća populacija, trebaju biti prilagođeni i potrebama osoba sa invaliditetom. Međutim, prilaz svim javnim institucijama još uvijek nije omogućen, a dodatne probleme u saobraćaju sada predstavljaju i kružni tokovi.

U gradu Zenica, na otklanjanju arhitektonskih barijere za osoba sa invaliditetom radi se u fazama. Koncem 2005. godine započelo se sa uklanjanjem prepreka na saobraćajnicama i trotoarima, a tek 2016. započeli su značajniji radovi na izradi prijelaza sa trotoara na ulicu i obratno. Većina javnih ustanova i dalje nema rampe, a među njima su i škole. Iz svog iskustva, za Radio Active, govorio je Arnes Selimspahić.

“Arhitektonskih barijera ima mnogo, ali mogu reći da je moj grad Zenica, jedan od rijetkih koji je stao u rješavanju problematike arhitektonskih barijera što se tiče  prelaska raskrsnica i kretanja po trotoarima. Ali, najveći  problem, po mom mišljenju predstavljaju javne ustanove starije gradnje, nemaju prilazne rampe; škole, pošte i slično. Najteže mi je kada se nesavjesni vozači parkiraju po trotoarima i na taj način otežavaju moje kretanje. I apelirao bih na nadležne da malo rigoroznije kažnjavaju nesavjesne vozače.“

Ovo je priča o jednom djetetu. O jednoj državi, i jednom sistemu koji jednom djetetu nije dao ništa, sem bola. Državo, ovom djetetu ostala si dužna jedan period sretnog djetinjstva. Ostala si mu dužna znanje koje je želio i trebao usvojiti, ali nije mogao. Zbog tebe. Ovo nije prva ovakva priča, ali uradimo nešto da bude zadnja.