Kako učimo kulturu

Čovjek je biće koje uči. Od rođenja pa do kraja života čovjek je u stalnom procesu usvajanja novih znanja. Ta osobina nalazi se u njegovoj prirodi. Sve što je skriveno, mora biti otkriveno, sve što je nerazumljivo mora biti razumljivo. Kada se dijete rodi ono posjeduje urođenu želju za znanjem. Ta želja mora biti zadovoljena.

Odgajatelji, znanja i vrijednosti crpe iz određene kulture. Takav način odgoja traje od kada je počelo prenošenje znanja i prenosi se s generacije na generaciju u različitim kulturama. Kultura propisuje ciljeve i metode odgoja, te rani odgoj daje oblik jednom osnovnom tipu ličnosti unutar te kulture. Odrasli prenose i njeguju takvu tradiciju, pa se ovaj proces naziva Ciklus kultura-ličnost.

Unutar naše kulture odgajatelji nas kao male uče da poštujemo starije, da im persiramo, pomažemo na ulici, ustupamo mjesto u javnom prijevozu. Zatim, mi kada odrastemo ćemo našu djecu učiti istim vrijednostima. Ruth Benedict, američka antropologinja kazala je da nijedan pojedinac ne može stupiti čak ni na prag svojih mogućnosti bez kulture čiji je učesnik.

No, kako mi učimo kulturu? U čovjekovom životu lepeza učenja je zaista široka i razlikuje se po oblicima ljudskih djelatnosti. Ova lepeza naprimjer obuhvata učenja kako svirati, voziti autmobil, ali i kako obavljati fiziološke potrebe. Kroz učenje usvajamo različite idelogije, usvajamo obrasce ponašanja te u konačnici kreiramo crte vlastite ličnosti. Načine učenja, određuju različite kulture, ali i kulturu moramo naučiti. Postoje tri načina učenja kulture, formalni, neformalni i tehnički.

Formalno učenje kulture

Ovaj tip učenja kulture može ići samo u dva smjera. Postoje samo dvije opcije, ispravo i neispravno, dozvoljeno i nedozvoljeno, treba i ne treba i tako dalje. Ovo je tzv. binarni način. Prema tome i osobine ličnosti koja se odgaja na ovaj način mogu biti ili dobre ili loše. Osoba može biti iskrena i neiskrena, poštena ili nepoštena. Sjetite se kada su vas roditelji odgajali riječima „Ovo treba ovako, a ne tako“, „To smiješ, a to ne smiješ raditi.“ Učili su nas ispravno govoriti na ovaj način „Ne kaže se htjeo, nego htio.“

U svakoj kulturi postoje obrasci kulturalnog ponašanja koji se nikada ne dovode u pitanje. Takvi obrasci se prenose i razvijaju kod djece unutar te kulture. Kad je u pitanju formalno učenje kultre, odgajatelji usmjeravaju djecu da kada naprave grešku da je i isprave. U prethodnom pasusu smo naveli takve primjere. Obrasci ponašanja koji su usvojeni formalnim učenjem kulture mijenjaju se sporo ili gotovo nikako. Ovakvim učenjem kultura postaje skoro kao instikt i čini različite životne situacije lakšim.

Neformalno učenje kulture

Ovakvo učenje kulture specifično je jer učimo nesvjesno. Ono se realizira najčešće oponašanjem ili imitiranjem. U pogledu ovog učenje možemo zaključiti da dijete (odgojenik) samo bira onoga koga će oponašati te to čini nesvjesno. Obično ni onaj koga dijete oponaša nije svjestan da je predmet oponašanja. Neformalno učenje kulture nerijetko zbuni dijete jer ono često dolazi u dilemu kojih normi, pravila i obrazca se treba pridržavati. Vjerovatno najbolji opis ovakvog učenje nalazimo kada je u pitanju seksualni odgoj ili način rađanja djeteta. Dijete je kao što smo na početku naveli, radoznalo i stalno zapitkuje. Svaka dilema u njegoj glavi mora biti riješena pa i ona kako se rodilo. Roditelji obično na to pitanje odgovaraju „Ima vremena saznat ćeš. Bit će ti jasno kad odrasteš.“ Ovakvi odgovori u djetetovoj glavi dovode do zaključka da ne treba postavljati svakakva pitanja pa će do odgovora doći na neformalan način.

Neformlano usvajanje kulture lahko je primjetno ali teško objašnjivo. Gdje god se pojave tzv. tuc-muc odgovori poput onih da je dijete donijela roda zasigurno se radi o neformalnom učenju kulture.

Tehničko učenje kulture

Za razliku od neformalnog učenja kulture, tehničko se dešava potpuno svjesno i osmišljeno je po nekom sistemu. Takav je i školski sistem. Unutar školskog obrazovanja učitelj je taj koji posjeduje znanje i uspješnost prijenosa znanja ovisi o znanju učitelja te načinima prenošenja istog znanja. Za ovakvo učenje nije potrebo predznanje onoga koji ga usvaja, u školi su to đaci. Obrazovne institucije nisu jedine koje pružaju tehničko učenje. Roditelji često znaju biti u situaciji da tehnički podučavaju djecu. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Mujo Slatina u svojoj knjizi „Od individue do ličnosti“, navodi jedan takav primjer. Profesor Slatina piše: „U situaciji kada nas dijete naljuti možemo sebe uhvatiti kako ga nazivamo punim imenom, (umjesno: dušo moja, hajde blago meni), pozivajući ga na poslušnost. Čim smo zauzeli ‘tehnički stav’, dijete odmah zna da je pretjeralo i da mu sasvim ozbiljno postavljamo zahtjeve.“

Načini učenja kulture mogu biti različiti. Formalno, neformalno i tehničko učenje kulture međusobno se prepliću tokom učenja. Dominacija jednog od načina u odnosu na druga se smijenjuju. Sva tri načina imaju svoju ulogu u formiranju ličnosti.