Svjetski dan poezije sa Naidom Mujkić

Već punih dvadeset godina se 21. mart obilježava kao Svjetski dan poezije, kojeg je upravo UNESCO proglasio kao takvog, a sve s ciljem promocije pisane riječi, umjetnosti i poezije kao oružja duše. Prema podacima koje posjeduje Nacionalni odbor za proslavu Dana poezije koji je od 1990-ih smješten na Floridi (SAD), Svjetski dan poezije obilježavao se još od 1505. godine, te upravo ta tradicija obilježavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

 

Svjetski dan poezije se obilježava 21. marta, baš kao i prvi dan proljeća, dan koji predstavlja buđenje prirode, buđenje života u njegovom punom smislu i ritmu. Baš kao što i poezija može predstavljati buđenje naših duša, naše unutarnje želje da pridonesemo književnoj umjetnosti, i iskazivanju naših misli i osjećaja. Obilježavanje Svjetskog dana poezije datira iz daleke prošlosti, a prisutno je i danas u modernom dobu. Razne manifestacije održavaju se u i našoj zemlji, poput organizovanja literarnih konkursa, promocija zbirki pjesama. O ovim i sličnim temama smo razgovarali sa  profesoricom književnosti i pjesnikinjom Naidom Mujkić.

Naida Mujkić je bosanskohercegovačka pjesnikinja, rođena u Doboju 1984. Prva je dobitnica nagrade “Slovo Gorčina” kao i dobitnica nagrade “Mak Dizdar” za zbirku neobjavljenih pjesama 2006. godine. Prevedena je na brojne jezike i redovna je učesnica brojnih poetskih događaja u Evropi i šire. Za Naidu poezija je kažiprst kojim ona upire u sve one aspekte društva u kojem živimo, a koji su nečovječni, amoralni, ponižavajući i retrogradni, i koje treba popravljati. Ona je također dodala:

“Poezija je za mene moć da se kaže «ne». Ako ja jednom pjesmom ili jednim stihom mogu natjerati bar jednu ženu u našoj zemlji da promisli o svojoj stvarnosti, o svojoj poziciji, da bar jednom u životu svom ugnjetavaču (ma ko to bio) kaže «ne» onda poezija još uvijek ima tu moć «da mijenja svjetove» kao što je nekada pisao slavni Česlav Miloš. A vjerujte da ima. Jer pišu mi žene iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, a bogami i dalje, o tome da ih je neka moja pjesma «pogodila» ili im «dala snage da nastave dalje», što ja razumijevam da ih je natjerala da promisle o sebi i da možda, ako nešto ne valja u njihovoj rutini rade na tome i poboljšaju svoj život.“

Naida kaže kako je ušla u veliki svijet  književnih tekstova pišući kratke priče, ali brzo je odustala, jer je shvatila da je poezija esencija društva i da samo ona još ima tu snagu da iznese nešto revolucionarno.

“Poezija bira kome će se kazati, ne onaj koji kazuje, ali toga uglavnom nisu svjesni ni teoretičari književnosti, kamoli pjesnici. Poezija pripada haosu i zato je od svih književnih vrsta najintrigantnija, a što je evidentno i danas kad je jedina težnja čovjeka da slijedi pravila ne zauzimajući se za sebe. Zato nam je društvo ovako, koruptivno i nepotističko, jer su naratološki projekti ubili pobunu u čovjeku i prirodnu težnju za promjenom, a što je u suštini same poezije.“

Najteže pitanje koje se može postaviti jednoj pravoj pjesnikinji je da opiše svoju poeziju, na što nam je Naida odgovorila kako svojim, tako i jedne književne kritičarke:

“Kada bi to morala biti jedna riječ onda bih rekla da je «podnošljiva». Ali, to uvijek radije prepuštam drugima, sada profesorici i književnoj kritičarki Šeherzadi Džafić iz Bihaća. U recenziji koju je napisala za moju zadnju knjigu poezije «Sjeverni nasip srca» koja ovog proljeća izlazi u Buybooku između ostaloga ona kaže: Čitati ovu poeziju znači nailaziti na beskonačni izvor motiva u kojima se prepliće isto toliko sudbina. Iz tih stihova progovaraju potlačeni, iznevjereni, otuđeni, dok im pjesnikinja pokušava život začiniti mirisima i bojama djetinjstva. I dok cijela postmoderna kultura svoje tekstove gradi na već postojećim tekstovima, Naida Mujkić hrabro (bez uzora i uzroka) zalazi u stvarne živote, nesrećne sudbine i pokazuje kako književni tekst uvijek može biti inovativan, a poezija beskonačna filmska vrpca.”

Čak i u samim odgovorima se naslućuje pjesnički dar Naide Mujkić koja je kao jedna od mnogih bosanskohercegovačkih književnika koji prikazuju poeziju u svakom aspektu pisane riječi kao i života. Važnost ovakvog stava prema pisanju kao životnom načinu izraza se u našem društvu obilježava 21. marta, prvog dana proljeća i Svjetskog dana poezije. Upravo postojanje ovakvog praznika predstavlja veličinu značaja pisane riječi. Na kraju naša sagovornica Naida mladima poručuje:

“Mladi trebaju čitati sve što im dođe pod ruku. Sve. I trebaju osluškivati svijet u kojem žive, jer dok drugi, možda stariji i iskusniji govore, mladi uče. Ne znam da li postoji biće na ovoj planeti koje makar u tinejdžeskom dobu nije zapisalo koji stih ili lilo suze u nečije stihove. Poezija je sloboda. Čitati poeziju i razvijati poetski ukus privilegija je slobodnih. A na mladima je da procijene: da li žele biti slobodni ili žele biti dio ideološkog aparata koji im svojim strategijama daje upute o tome kako treba da žive i ko treba da budu.”

U današnjem vremenu života koji se odvija velikom brzinom, veoma je važno povremeno zastati i prepustiti čaroliji pisane riječi, osjećaja prenesenog na papir u kojem je utkana sva duša pisca. S druge strane, važno je i da sami sebi dopustimo da upravo pisanom rječju iskažemo sve borbe s vjetrenjačama koje se u nama odvijaju, sve ona gorke i tamne osjećaje, ali i one lepršave poput proljetnog zraka.

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta Pollution Revolution. Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Autori teksta: Elma Mujić i Kemal Alijagić

Izvor fotografije: avaz.ba