Dobro jutro Bosno i Hercegovino!

Toliko toga bih voljela reći, toliko toga mi leži na duši i otežava mi disanje. Uništava mi mladost. Uvlači strah i zbunjenost u mene. Previše sam ogorčena za jednu djevojku od tek 18 godina. Voljela bih da nisam. Voljela bih da me se ne dotiče, da mogu zažmuriti i da me ne zaboli srce kada vidim nepravdu, koje hvala Bogu, ima i previše u ovoj nam divnoj državi. Ali ne mogu. Jače je od mene. Vrištala bih bez glasa najradije, udarala zid od bijesa, psovala i proklinjala dotičnu gospodu i gospođe koji naprimjer eto imaju stida i obraza da ostanu suzdržani kada je riječ o sufinansiranju naknade porodiljama i trudnicama. Ja zaista ne znam u kakvoj to državi mi živimo. Zapravo znam, itekako znam. Ali nekako odbijam u potpunosti povjerovati u to da su ovdje sva prava građana svedena na minimum. Osim onih stranačko obojenih. Njima ide sve po loju.

Vozaju se u bijesnim kolima, nose skupe marke, obezbijedili su svojoj djeci, unučadima, pa čak i praunučadima da ne moraju prstom mrdnuti a opet će živjeti u medu i svili. Mislim kako i ne bi, 20 godina “mukotrpnog rada” nije malo. Valjalo je znati, pa pokerski odigrati i prevariti ovaj napaćeni narod, koji se izgleda nikad osvijestiti. Nikad se otarasiti primitivnosti, pa malo razmisliti svojom glavom, a ne slijepo pratiti stado. Samo se pitam dokle više?

Prokleto dokle više, gdje vodi ovo sve? Ja treba da ovdje, na ovom tlu, na ovoj zemlji punoj osuda, punoj podjela, lopovluka, primitivnosti i čega sve ne, da ostvarim svoje snove, jednog dana da osnujem porodicu, da odgajam djecu, pa da ih onda truju ove glavonje koji očigledno nikada ne izumiru. Treba da živim u državi gdje se prodaja diploma ne kažnjava, gdje jedan život vrijedi 5 godina zatvora. U državi u kojoj se više od 237 dana jedan otac bori za pravdu za svoje ubijeno dijete. Više od 237 dana. Znate li vi koliko je to, koliko bola, snage, bijesa, tuge, nemoći stane u svaki od tih 237 dana? Ja ne mogu niti zamisliti. A osjećam kao da se sve to meni dešava. Boli me svaka ova prokleta nepravda. Odbijam to, odbijam živjeti u ovako zagađenom društvu, u ovako prljavoj državi. I koliko puta samo poželim da je napustim, da spakujem ovih 18 godina ovdje proživljenih u par kofera i ostavim sve momente i trenutke u ovoj prokletoj zemlji.

Ali prokleto ne ide. Jer mi ovaj prokleti mladalački inat ne dopušta da odem bez borbe s vjetrenjačama. I bez pobjede nad njima.

Izvor fotografije: interview.ba