Rat je završio!

Već duži vremenski period gledam i šutim. Šutim, ali razmišljam čemu vodi takvo razmišljanje? Zašto živimo u prošlosti, što nam to treba?! Ljudi kažu da na mladima svijet ostaje, ali bojim se za takav svijet. Svijet u kojem je upravo mladim ljudima mozak otrovan mržnjom. Mržnjom koja je potekla iz 90ih i koja je dan danas opstala, nažalost. Ta mržnja ne prestaje i neće prestati sve dok budete učili djecu da im Nikola ne smije biti najbolji prijatelj jer je Nikola, a ne Muhamed. Zar vi, roditelji, niste naučili da je važno kakva je neko osoba, a ne kakvo mu je ime. Naravno da jeste. I sad Vas pitam zašto svoju djecu tjerate da žive u onom groznom periodu u kojem ste Vi živjeli, zašto želite da mozgovi vaše djece budu zaražena lošim, negativnim i primitivnim stvarima?!
Zar sam ja jedina koja je dobila skoro najveću podršku od osobe koja nije „naša“? Zapravo, vi ste nam nametnuli to da je neko naš ili nije. Kako nazivate osobu „naša“ samo na osnovu toga što se zove Emina. Ime nema veze sa tim da li je neko naš ili nije. Osoba koja je moja je osoba koja čini sebe, mene i druge ljude sretnim, trudi se za bolje sutra i živi životom koji vodi pozitivnijoj promjeni. Ne znam kako vam osoba može biti „naša“ ukoliko čini zlo, bilo koje vrste. Možda ta osoba pripada istoj vjeri kao i Vi, ali zaista nigdje na svijetu ne piše da su osobe jedne vjere dobre, a one druge loše. Uvijek ćete naići na podjelu ljudi na dobre i loše i zaista je to jedina prava podjela.
Mnogo je pitanja na koje mi niko ne može dati odgovor za kojim tragam ja i svi mladi ljudi koji su zaslužili da žive životom bez nekakvih podjela. Svaki dan budimo se sa istim pitanjem i strahom-hoćemo li biti osuđeni ako nam se prijatelj zove Aleksandar? I to ne zbog našeg razmišljanja, nego zbog razmišljanja starijih kojima su svi ljudi koji nisu „naši“ krivi.
Kako već duži niz godina ne dobijam nikakve objektivne i istinite odgovore na svoja pitanja, neki dan odlučih da odgovore pokušam pronaći sama. Vjerujte uspjela sam, uspjela sam onoga trenutka kad sam shvatila da su i Ramiz, Antonio i Vukašin žrtve rata i da njima niko ne može nadoknaditi ono što su izgubili. Ali vjerujte mi njima uopšte nije bitno kako se koji zove, bitno im je da su doživjeli iste stvari i da se sada, nakon toliko godina razumiju. Mogli su oni odabrati onaj put koji vodi podjelama, ali shvatili su da svi ljudi imaju iste emocije i da se samo zajedničkim snagama može doći do mira, a to je ono što nam je svima potrebno.
Kad su Ramiz, Antonio i Vukašin shvatili, u najtežem periodu, da ime nije važno i da je bitno da li si čovjek ili ne, zašto Vi nakon 20 godina pokušavate zavarati mlade i pomutiti njihove umove sa mržnjom koju imate u svojim glavama.
Dragi roditelji, tetke, nene i djedovi ja vas molim da mlade ne trujete prokletim podjelama i nacionalizmom koji je nastao iz samo Vama, poznatih razloga.

Nas podjele ne zanimaju!