Vesna Parun – najistaknutija pjesnjikinja hrvatske književnosti

“Bez ljubavi tijelo je tamnica u kojoj duša ispašta svoje prisustvo.” – Vesna Parun

Najistaknutija pjesnjikinja hrvatske književnosti, Vesna Parun, rođena je 10. aprila 1922. godine na otoku Zlarinu. Osnovno školovanje završila je na Visu gdje potom u Šibeniku i Splitu završila srenju školu. Studij romanistik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje 1940. godine ali zbog početka rata prekida svoje studije i odlazi u Split. Tek nakon završetka rata, vraća se nazad u Zagreb i prebacuje se na studij filozofije.

Svoju prvu pjesmicu objavljuje sa 10 godina u mjesečniku za djecu Anđeo čuvar. Neka od njezinih najpoznatijih djela koja je objavila su i „Zore i vihori”, „Pjesme”, „Pusti da otpočinem”, „Ti i nikad”,  „Koralj vraćen moru”,  „Konjanik”, „Jao jutro”, „Olovni golub” kao i druga djela. Njezine pjesme su bile prevođene na više svjetskih jezika. Pored pisanja pjesama, Vesna se je bavila sa slikanjem i prevođenjem djela sa njemačkog, slovenskog, bugarskog i francuskog jezika.

Umrla je 25. oktobra 2010. godine u svojoj 88 godini života. Dobitica je mnogobrojnih priznanja, među kojim se nalaze i Nagrada grada Zagreba i Nagrada Vladimir Nazor.

Večernja Zvjezda – Vesna Parun

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.