Ena Begičević: Svilenim putem do Kine

Ena Begičević je mlada produkt dizajnerica iz Zenice, a trenutno radi kao dizajnerica namještaja firme Standard Furniture Factory. Diplomirala je na Odsjeku za industrijski dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Također, angažovana je na više projekata u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici kao kostimograf i scenograf, što je kako kaže, nešto potpuno drugačije od onoga što radi svaki dan.

Naime, Ena je , zajedno sa još 15 predstavnika zemalja srednje i istočne Europe učestovala na izložbi “Svila i tradicija”, a izložbu je organizovao Nacionalni muzej svile u Kini koji je i najveći muzej svile na svijetu.

U redovnoj rubrici „ Život u koferima“, emisije „Dva satića”, predstavili smo Vam Enu Begičević i njenu priču, a u nastavku pročitajte ostatak intervjua o ručnom oslikavanju svile, motivima koje predstavljaju Bosnu i Hercegovinu, ali i o tome kako su stranci reagovali na Enin ručni rad.

„ Bilo je neobično gledati svoj rad na jednoj takvoj izložbi, ali sam u isto vrijeme i jako ponosna na svoju zemlju i ono što je moj rad predstavljao. Tema je bila da se koriste neki tradicionalni motivi i prva stvar koja mi je pala na pamet bio je bosanski ćilim, ali sam kasnije shvatila da naš ćilim ima isto porijeklo kao npr. bugarski i srpski ćilim i da nije toliko autentičan. Željela sam nešto što predstavlja sva tri naroda i kulture u Bosni i Hercegovini i nešto što nas sve veže. Tako sam došla do Ilira i ilirskih tetovaža iz kojih su kasnije nastale tetovaže specifične za žene katolkinje u BiH, te motiva sa stećeka. Strancima je svakako bila interesantna prezentacija, priča o tri naroda, kulturi i stvarima koje, ustvari, čine Bosnu i Hercegovinu.“

A u nastavku možete pročitati i o tome kako se Eni svidjela Kina,te neke zamnimljive činjenice o samoj Kini i Kinezima.

„ Prije svega, bila sam jako uzbuđena zbog samog putovanja, jer ranije nisam putovala tako daleko. Međutim, imala sam sreću da imam prijateljicu koja je na master studiju u Hangzhou, gradu u kojem sam bila. Ona me upozorila i pripremila na moguće komplikacije i dala mi savjet da sve adrese koje mi trebaju iskopiram na kineskom jeziku, jer mnogi preplaču prvu noć na aerodromu.“

„Dakle, prvi susret je bio ‘na sreću’ , jer ne znam jezik,ne znam pismo,te sam se nadala da će me taksista uputiti na pravu adresu.“

Ena kaže kako svi mi , ustvari,  imamo jednu sliku o Kini, ali da je ona ustavri, mnogo više od toga.“ To je zemlja toliko bogata kulturom i tradicijom da se čovjek iz ovako male zemlje postidi reći da i njegova zemlja ima sve to.“ – dodala je Ena.

„Ono što je mene još fasciniralo bila je klima. Ja sam došla u septembru, za vrijeme monsuna i bilo je jako sparno. U tim trenucima čovjek shvati koliko je neprilagođen klimatskim promjenama.“

„Kinezi su me oduševili, jako su veseli i razigrani, a imala sam priliku i da upoznam neke od njih. Bilo mi je fascinantno to da sami sebi daju engleska imena, vjerovatno zbog lakše komunikacije. Oni su oduševljeni strancima, te ne možete proći ulicom a da vas ne slikaju, snimaju, prilaze i slično.

Mi nismo mogli , a da se ne raspitamo za hranu, čisto da prikupimo informacije i  ne ostanemo gladni ukoliko nekada posjetimo Kinu.

 

„ Problem je u tome što mi ne poznajemo njihovu kuhinju i što , ustvari, ne znamo ni šta jedemo. Imaju neke stvari koje su nam bliske, kao što su riža i tjestenina,ali i stvari kao što su morski konjići na žaru, insekti, žohari, te prvo što zapazite prilikom ulaska u njihov restoran jesu žive zmije u kavezima.“

I za kraj pročitajte,kakvo je ovo iskustvo bilo za Enu i šta poručuje mladima.

” Meni je ovo dalo neki vjetar u leđa u smislu da sam shvatila da mogu da učestvujem u ovakvim i sličnim projektima i da me to gdje živim apsolutno ne spriječava da ostvarujem svoje snove, želje i planove! Pravi benefit te čitave priče jeste spoznaja da se može kad se hoće i da kad se želi nije nemoguće. Mladi ne moraju otići negdje drugo i iseliti se iz svoje zemlje kako bi učestvovali u nekim svjetskim projektima te ostvarili sebe i svoje želje.“

„ Mladim ljudima želim da poručim da ne treba da se boje i da sebe smatraju manje vrijednim u odnosu na mlade iz regije i svijeta, jer sam se kroz svoj posao uvjerila da više vrijedimo i imamo više kvaliteta od nekog dizajnera iz Francuske,Njemačke i slično, te da ne trebamo imati kompleks manje vrijednosti.“