Ivo Andrić – veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejista

„Dobro i korisno znaju govoriti ljudi koji umiju šutjeti.“ – Ivo Andrić

Veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist, Ivo Andrić, rođen je 9. oktobra 1892. godine u Dolcu kod Travnika. U Višegradu završava osnovnu školu, a dok u Sarajevu završava Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Prva svoju pjesmu pisanoj u prozi  objavio ju je 1911. Godine pod nazivom – „U sumrak“.

Studij historije, filozofije i slavistike započinje u Zagrebu ali ga nastavlja prvo u Beču, a zatim u Krakovu. Studiranje završava 1924. godine u Grazu, a tema njegovog rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.

Knjiga zbirke pjesama u prozi „Ex Ponto“ (1918.) i „Nemiri“ (1921.) su bile prve knjige koje je objavio. Obje knjige su ispovijednog karaktera, kao neka vrsta meditativnog dnevnika koji je sastavljen od odlomaka iz njegovog svakodnevnog razgovora sa dušom u godinama koje je proveo u progonstvu i tamnovanju. Poslije ovih knjiga, Andrić se razvijao kao pripovijedač a nakon II svjetskog rata i kao romanopisac.

Pored toga što se razvijao kao propovijedač i romanopisac, radio je i u drugim žanrovima: pisao pjesme, književne oglede i esejističke zapise. Budući da je bio i kritičar i esejista najviše se bavio Vukom i Njegošom i realističkim pripovijedačima Matavuljem i Kočićem. Njegov najpoznatiji esej je „Razgovor sa Gojom“ (1935.), koji je posvećen sudbini umjetnika i umjetnosti u svijetu.

Za književno djelo „Na Drini ćuprija“, 10. decembra 1961. godine, dobio je Nobelovu nagradu, te je bio prvi čovjek koji je dobio ovu nagradu sa prostora bivše Jugoslavije. Dodjela nagrade je bila održana u Stocholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije, te mu je ovo najveće svjetsko priznanje uručio dr. Anders Esterlling, član Akademije. Andrićev govor prilikom primanja nagrade, zabilježen je u eseju „O priči i pričanju“.

Neka djela koja je napisao su: „Ex Ponto“ – pjesme u prozi (1918.),„Nemiri“ – pjesme u prozi (1921.), „Put Alije Đerzeleza“(1920.), „Na Drini ćuprija“ (1945.), „Prokleta Avlija“ (1954.), kao i mnoga druga djela.

Sa Milicom Babić je bio u braku, ali nikada nisu imali djece. Umro je 1975. godine i njegova urna je položena Aleji zaslužnih građana u Beogradu, pored groba Milice Babić.