Plima i oseka

Jedne prilike sam se požalio prijatelju Edvinu, kojeg smo mi raja u to doba zvali Komuna, tom istom čovjeku koji je jednom nesebično otvorio vrata svog iznajmljenog stana u Travniku i zatvorio ih nakon tri godine (tri godine divnog preživljavanja), kada su nažalost i za njega ostala zatvorena. Rekao sam mu da je moj život smjena plime i oseke, s tim da plime traju deset sati, a oseke deset dana. On se na to samo osmjehnuo, otpio fin gutljaj vina i tupo konstatovao kako njegove oseke traju vec deset godina. Meni je u isti mah bilo lakše kada sam to čuo jer ima nešto kod našeg čovjeka sto mu daje smiraj kada sazna da postoji neko kome je teže, pa u sebi ponavlja onu famoznu floskulu “dobro je, moše i gore”, “moglo je i gore”, sa popratnim “ma biće bolje, samo nek je zdravlja”.

Rijetko bude bolje, a zdravlje se pogorša pa sam sa tim saznanjem brzo promijenio raspoloženje, jer mi je tada bilo jasno da sam još u početnoj fazi mijena i da samo može biti gore.

Sada već koračam ka šestoj godini svojih oseka i ne vidim naznake da će biti bolje.

…

Neki dan sam nazvao sam Edvu i nakon neizbjeznog “kako je”, “dobro je”, sta ima”… saznadoh da je kod njega nastupila faza plime i da ipak može bolje, ali i da se boji, jer sta je godina sreće za ponovnih petnaest godina nesreće.

Završavamo razgovor, a meni se po mislima motaju scene jednog druženja u pomenutom stanu- već svanulo, raja odavno otišla kućama ili su se povaljali po krevetima, a Edva i ja zgrlili pod, ono što je ostalo rakije i ne puštamo. U jednom trenutku, taman prije nego sto će zaspati reče nešto sto će ostati urezano duboko u meni: “Ima nešto čudno u tome što dobri ljudi uvijek liježu tužni.”

Danas razmisljam kako mora da se postajem svetac, jer ne sjecam se kada sam, u zadnje vrijeme, legao sretan.